Kriminalitet i umjetnine
Crno tržište umjetnina funkcionira svuda u svijetu kao unosan biznis koji ima svoju organizaciju i svoja pravila. Želja za posjedovanjem umjetnina koje su jedinstvene u svijetu, koje nitko drugi ne posjeduje, prerasta kod bogatih pojedinaca u motiv koji ne pita za cijenu. Želja za sebičnim posjedom, bez obzira radilo se i o otuđenoj umjetnini, jača je od svega – cijena i moral pri tome nisu važni! Kao i ostali, i ovaj pojavni oblik ima svoje uporište u tamnoj strani ljudskog bića.
Kada bi navedene činjenice, koje su međusobno povezane u bizarnu simbiozu, nekim čudom prestale postojati, kriminalitet ove vrste ne bi bio isplativ i vjerojatno bi postojao kao marginalna društvena pojava.
Krađe svih vrsta umjetnina, od antičkih umjetnina, slika starih majstora, skulptura, raznih antikviteta, umjetnički izrađenih zlatnih predmeta, starog namještaja, dokumenata i sl. postaju, na žalost, pojava s kojom se moramo svakodnevno suočavati.
U okviru globalnog tržišta, globalizirano je i "crno tržište" umjetnina. Ikone otuđene iz istočnoeuropskih zemalja, prodaju se u Kolumbiji, etrurske urne koje su iskopali pljačkaši grobova završavaju na Dalekom istoku, kipovi od terakote i umjetnine Južne Amerike postale su fetiši modernog jet-seta, platnima koja su nestala iz muzeja širom svijeta danas se u tišini svojih vila dive privatni kolekcionari na zapadnoj američkoj obali itd.
Meta kradljivaca su sve više i sakralni objekti bogati predmetima visoke umjetničke i povijesne vrijednosti.
Na žalost, i u našoj skorijoj prošlosti, tijekom agresije na Republiku Hrvatsku, imali smo i primjer neviđenog modernog barbarstva nad sakralnim i kulturnim objektima.
Statistika i pojavni oblici
Statistički podaci neumoljivo govore o stupnju u kojem je ova problematika prisutna i u Republici Hrvatskoj.
Podaci, kojima raspolaže Ministarstvo unutarnjih poslova, pokazuju da je u razdoblju od 1995. do 2008. godine zabilježeno 1 165 različitih kaznenih djela (krađe, teške krađe, oštećenje, uništenje i nedopušteni izvoz spomenika kulture, krijumčarenja, krivotvorenja itd.), u kojima je oko 3 930 različitih umjetnina bilo predmetom kaznenog djela. Većina ovih predmeta (slike, ikone, sakralni predmeti, amfore i dr.) ima obilježja kulturnog dobra.
U navedene pokazatelje nije ubrojeno oko 300 objekata koji su potpuno uništeni tijekom agresije na Republiku Hrvatsku, iz kojih je sustavno opljačkan veliki broj izuzetno vrijednih predmeta kulturne baštine. Prema pokazateljima Ministarstva kulture otuđeno je oko 30 tisuća predmeta.
Najčešće otuđivani predmeti su: umjetničke slike (80 posto), liturgijski predmeti (kaleži, raspela, kipovi, ornamenti sa oltara itd.), drvene skulpture, stare knjige, rukopisi, arhivski dokumenti, staro oružje, stari novac, stari nakit, stari namještaj, arheološki predmeti, amfore, fragmenti kamene plastike itd.
Kod krađa umjetnina koje su građani prijavili policiji, u 85 posto slučajeva na udaru provalnika bili su privatni stanovi i obiteljske kuće.
Ovo su činjenice koje bi trebale ozbiljno upozoravati posjednike umjetnina da posvete više pozornosti fizičkim mjerama zaštite ulaza u objekte te da svakako naprave odgovarajuću dokumentaciju o umjetninama koje posjeduju. Svaki posjednik umjetničkih predmeta može, uz minimum napora i neznatne troškove fotografiranja, koristeći priloženi upitnik, pribilježiti osnovne podatke o umjetnini.
Dokumentacija o umjetnini i vlasništvu ima iznimnu važnost kod prijavljivanja krađe, raspisivanja potrage i traženja ukradenih umjetnina, a osobito kod identificiranja poronađenih umjetnina i vraćanja zakonitom vlasniku.
Vrijednije umjetnine i predmeti kulturne baštine kradu se i iz sakralnih objekata, koji se nerijetko nalaze na osami ili u malim mjestima, slabo čuvani i bez elementarne zaštite od provale i krađe, sa slabo dokumentiranim inventarom. Međutim, zabilježene su i krađa iz relativno dobro osiguranih sakralnih objekata u većim gradovima. Sakralni objekti su ranije nekim nepisanim pravilom bili pošteđeni provala i krađa, međutim, pred trendovima "crnog tržišta" umjetnina raspala se i minimalna norma ljudske etike.
Broj krađa iz muzeja, galerija i restauratorskih radionica znatno je manji, međutim, vrijednost otuđenih predmeta iz ovih objekata, u kojima su koncetrirani spomenici kulture najviše kategorije, izuzetno je velika.
Zabilježen je i manji broj krađa iz knjižnica, arhiva, privremenih izložbenih prostora, te devastacija i krađa sa arheoloških i hidroarheoloških lokaliteta, itd..
Navedeni statistički podaci su, na žalost, još uvijek manji od stvarnih. Naime, saznanja o krađama umjetnina i predmeta kulturne baštine često su neredovita, neprecizna i nepotpuna. Brojne, sasvim slučajno i s velikim vremenskim odmakom otkrivene krađe, upućuju na to da osim prijavljenih krađa postoji i veći broj onih za koje vlasnici ili institucije koje skrbe o umjetninama nisu ni znale da su počinjene ili nisu željeli prijaviti krađu kako njihova nebriga ne bi bila javno obznanjena. Ovi slučajevi se najčešće događaju u arhivima, fundusima galerija i muzeja i drugih institucija. Često se primjeri manjka ili utaje predmeta otkriju prilikom provođenja inventure, postava izložbe itd.
Napadi na pomorske lokalitete potopljenih brodova, krađe amfora i drugih predmeta uobičajena su pojava na Jadranskom moru tijekom, a sve više i izvan turističke sezone.
Svake godine ponovno smo začuđeni spoznajom o novim krađama i krijumčarenju ove vrste umjetnina, od osoba kojima nastojimo pokazati svoju gostoljubivost.
Najtragičnije je to što im u tome pomažu i naših domaći ljudi, koji time uništavaju svoju vlastitu egzistenciju, ne znajući da mogućnosti zarade, koju im može omogućiti razvoj ronilačkog i nautičkog turizma, uveliko premašuju vrijednost predmeta opljačkanih iz podmorja.
Uz navedeno, nerijetko se možemo u našoj okolini susresti s takvim nemarom i nebrigom za kulturnim dobrima, koji time jednostavno potiču potencijalne počinitelje na krađu ili devastaciju.
Međutim, naša zemlja u tom smislu nije usamljeni primjer. Ostale zemlje srednje i istočne Europe susreću se sa sličnom problematikom. Posljednjih godina svjetsko tržište umjetnina preplavljeno je ikonama i sakralnim umjetninama iz zemalja bivšeg istočnog bloka. Pojedini lokaliteti zemalja Azije i Afrike, gdje se nalaze raznovrsni hramovi, gotovo su opustošeni, a na nekim mjestima nedostaju cijeli hramovi ili su ostali samo zidovi dok su skulpture odlomljene i otuđene.
Domaće tržište umjetnina
Promjene koje su se posljednjih nekoliko godina događale u našoj zemlji otvorile su mogućnost slobodnijeg trgovanja umjetninama, međutim, ovo tržište još uvijek nije dovoljno zakonski regulirano, što omogućije razvoj različitih anomalija, koje se u zapadnim zemljama izuzetno oštro sankcioniraju.
Pravi je fenomen kod nas tolika pojava krivotvorina naših domaćih autora, te tiskanje tzv. "offset grafika", bez znanja ili uz dopuštenje samog autora. To otvara mnoga pitanja, kao i pitanje samog morala pojedinih trgovaca, koji u svojim galerijama i putem aukcija javno prodaju krivotvorine i djela sumnjive atribucije.
Uz to se nadovezuje problem stručnih osoba, povjesničara umjetnosti, koji koristeći svoj položaj u institucijama u kojima rade, izrađuju na obrascima galerije ili muzeja, "certifikate o vjerodostojnosti", nerijetko i bez da su vidjeli umjetninu ili utvrdili identitet naručitelja certifikata.
U mnogim slučajevima koje je policija do sada obrađivala ovi certifikati su poslužili za prijevaru dobronamjernih kupaca, koji su vjerujući certifikatu izdanom od muzeja ili poznate galerije povjerovali da kupuju originalno djelo, a u stvari su kupili vješto napravljenu kopiju.
Na sreću, ipak postoje i pozitivni primjeri, mada će to u ovoj situaciji zvučati nevjerojatno, koji pokazuju da na tržištu postoje i djeluju galeristi, istinski ljubitelji umjetnosti, koji u svom reklamnom materijalu navode kako u ponudi ne prodaju "offset grafike" i čiji certifikati se izdaju po standardima najpoznatijih svjetski galerija.
Dakle, ovaj primjer govori kako struka, tj. trgovci umjetninama mogu, uz malo dobre volje i samoorganiziranja, puno toga riješiti i bez uplitanja državnih institucija.
Nezakonita trgovina ili tzv. "crno tržište", obrće godišnje milijunske iznose, bez plaćanja državnih pristojbi, te je kao takvo primamljivo područje za biznis mnogim osobama. U jednoj financijskoj kontroli prikupljenih računa i ugovora o prodaji svega nekoliko slika i grafika, izdanih od jedne galerije, pokazala je da je vlasnik galerije, uz to što je prodavao krivotvorena djela, još utajio i oko 20 tisuća kuna, koje je bio dužan uplatiti u državni proračun na ime poreza.
Da li će neka umjetnina završiti na tržištu ili nekoj kolekciji u zemlji ili inozemstvu ovisi ponajprije od toga gdje se za nju može postići viša cijena. Rijetka su djela naših domaćih slikara koja u inozemstvu mogu postići veliku vrijednost, ali će se za njih na domaćem tržištu uvijek naći "dobar kupac". Druga je stvar sa predmetima, kao što su arheološki nalazi, ikone, sakralne umjetnine i sl., koji kao "univerzalne umjetnine" imaju prođu na svim tržištima u svijetu.
Mjere koje poduzima policija
Imajući u vidu bitne osobenosti kriminaliteta vezanog uz kulturna dobra, kao i pozitivna iskustva policijskih službi drugih zemalja, Ministarstvo unutarnjih poslova je u suradnji sa Ministarstvom kulture pristupilo planskom rješavanju ove problematike.
Kao prvo, značajno je intenzivirana suradnja sa službama za zaštitu spomenika kulture, koje djeluju u okviru Ministarstva kulture, kroz stalnu razmjenu iskustava, kako bi se stručnost i profesionalnost policijskih službenika u kriminalističkim obradama ove vrste kriminaliteta, podigla na takvu razinu koja će jamčiti postizanje boljih rezultata u otkrivanju počinitelja, kao i u sustavnoj prevenciji.
Istodobno, važno je naglasiti i stalno poticanje i razvijanje suradnje sa ostalim državnim institucijama koje se na različite načine mogu uspješno uključiti u zaštitu kulturnih dobara.
U analizama dosadašnjeg načina rada Ministarstva unutarnjih poslova na suzbijanju ove vrste kriminaliteta, zaključeno je kako je, za uspješniju borbu protiv krađa, krijumčarenja, krivotvorenja i nezakonite trgovine umjetninama i kulturnim dobrima, neophodno ustrojiti jedinstvenu nacionalnu bazu podataka, primjenjujući uz to visoko dosegnute standarde razvijenijih zemalja zapadne Europe.
Danas je u svijetu sasvim uobičajeno da se o saznanjima o krađama, krijumčarenju, krivotvorenjima i nezakonitoj trgovini umjetninama redovito izvješćuju galerije, muzeji, aukcijske kuće, koje, radi očuvanja vlastitog ugleda, ne žele u svom posjedu imati predmete koji se potražuju, a isto tako, u suradnji s policijskim službama sve aktivnije surađuju na utvrđivanju podrijetla i vlasništva sumnjivih umjetnina.
Primjena ovakovih načina suradnje i u našoj zemlji u velikoj mjeri bi mogla doprinijeti suzbijanju krađa, krijumčarenja i uvođenju reda u trgovini umjetninama.
Ustroj i funkcioniranje "Nacionalne baze podataka o otuđenim i izgubljenim umjetninama" temelji se na informatičko-programskim rješenjima razvijenim u Glavnom Tajništvu Interpola u Lyonu, koja omogućuju formiranje jedinstvene baze podataka o svim vrstama umjetnina koje su bile predmetom različitih kaznenih djela, a što će u budućnosti značajno olakšati rad policijskim službenicima, time što će ubrzati provjere za umjetnine sumnjivog porijekla i atribucije.
Istodobno, cilj nam je pomoći mnogim posjednicima umjetničkih djela i predmeta kulturne baštine da iz svojih kolekcija odstrane predmete za kojima se traga, kao i umjetnine sumnjive atribucije kupljene u dobroj vjeri.
I iz ovog kratkog osvrta vidljivo je, dakle, da se radi o vrlo kompleksnom problemu, kojem svi zajedno trebamo pokloniti više pozornosti, na način da se u suzbijanje ove vrste kriminaliteta, uz Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo kulture, aktivnije i učinkovitije uključe sve ostale državne institucije, trgovci umjetninama, kolekcionari, te svi ostali pravi ljubitelji umjetnosti.
Vaša pitanja, primjedbe, preporuke, razne obavijesti pošaljite
na našu e-mail adresu:
umjetnine@mup.hr
